|
BOSANSKI JEZIK - POVIJESNA PARADIGMA KONTINUITETA KULTURNE I NACIONALNE SAMOBITNOSTI BOŠNJAKA
Bosanski jezik, zajedno s ostalim srednjojužnoslavenskim jezicima, dijeleci zajednicku sudbinu porijekla, vremena migracija, prostornih politickih državnih autonomija, od prvih (za)pisanih slavenskih rijeci i prvih svjedocanstava slavenskog duha, još od srednjovjekovlja - kada se na balkanskim prostorima pocinju stvarati prve politicko- -administrativno-pravne državne tvorevine - zapocinje kretanje vlastitom stazom jezicke (r)evolucije, ne iskljucujuci se nikad iz okvira širih i zajednickih južnoslavenskih jezickih turbulencija - koje oplemenjuju i zahvacaju taj balkanski prostor - ali je cuvajuci vjerno, upravo na temeljima vjerske specificnosti njegovih nosilaca i politicke samosvojnosti zemlje Bosne. Materijalna svjedocanstva razvoja bosanskog jezika pratimo od prvih spomenika slavenske pismenosti s kraja X i pocetka XI stoljeca, paralelno sa drugim zemljama srednjojužnoslovenskoga govornog podrucja. To su crkveni rukopisi, natpisi na kamenu, zapisi na marginama rukopisa, krajišnicka pisma i franjevacka književnost. Kodeksi, crkveni rukopisi na staroslovenskom jeziku bosanske redakcije, ispisani su glagoljicom, pretežnim pismom bosanske crkve, a najstariji su iz XII stoljeca. Najreprezentativniji glagoljski rukopis bio je Hrvojev misal s pocetka XV stoljeca, a najstariji je i najljepši cirilski rukopis crkvenog karaktera Miroslavljevo evandelje iz XII vijeka. Bosansku posebnost predstavlja upotreba slavenskih pisama u modificiranoj formi, pa razlikujemo bosansku poluoblu glagoljicu, kao poseban bosanki tip glagoljice izmedu oble - istocne i zapadne - uglaste. Tako se razlikuju i pojedina slova bosanske cirilice i bosancice od staroslavenskih znakova, te srpske i bugarske cirilice. Administrativno-pravni spisi (povelje, ugovori, testamenti) pisani su narodnim jezikom i cirilicom, a u najstarije pronadene spada Kulinova povelja (1189). U cirilske spomenike uvrštena je specificna bosansko-humska epigrafika - natpisi na gradevinama, kao što je Humacka ploca (pisana s kraja 10. st. ili pocetka 11. st.) te natpisi na kamenu nadgrobnih spomenika - stecaka, što predstavlja originalnu umjetnost jedinstvene ljepote koja svojom literarnošcu i lingvistickim znacajem prevazilazi prostor nastanka pa je kao takva od izvanrednog znacaja za južnoslavensku kulturu i nauku. Bosanska cirilica-bosancica razvijala se u dvjema formama: ustav, ustavno pismo zvanicnih dokumenata bosansko-humskih vladara i plemstva, a kasnije i kancelarija Bosanskog pašaluka, te kurzivna bosancica, koja je prilagodena potrebama brzopisa, tzv. rukopisna bosancica. Ona se razvijala opet u dvama tipovima: manastirska (franjevacka) bosancica i begovsko pismo (begovica), kojom su pisale i Bošnjakinje, pa je nazvana i ženskim pismom. Tom brzopisnom bosancicom na živom narodnom jeziku ispisane su mnoge stranice epistolarne književnosti bošnjackih krajišnika, poznata kao krajišnicka pisma, u kojima domaci dostojanstvenici vode diplomatsku korespondenciju radi rješavanja prekogranicnih problema. Veoma su znacajna za historiju pismenosti i kulturu Bošnjaka, a sadržajno i motivski svjedoce o toku epizacije konkretnih dogadaja u bosanskoj epskoj poeziji koja posjeduje iste duhovne i eticke osobenosti. Takvo ce se stanje, zapoceto još u srednjovjekovlju, sacuvati i u periodu osmanlijskoga stolovanja Balkanom, kada je Bosni uistinu pripadala važna uloga, kako politicko-vojne oblasti - krajine, tako i vjerske kulturnoduhovne sredine - narocito za islamizirano stanovništvo, koje je, po primanju islama, i dalje ostajalo vjerno svojoj kulturnoj i nacionalnoj prošlosti (što se s islamom uspješno, i dodatno!, stabilizira, ali i usložnjava), i u kojoj je od krucijalne važnosti pripala i sama jezicka identifikacija vlastitosti, što je uopce davala temelje za historijsku vezu s kulturnom i nacionalnom samobitnošcu. U tom periodu vladanja Bosnom, pod utjecajem politicke, vjerske i duhovne klime, šire se orijentalni jezici i orijentalna kultura. U XVI i XVII vijeku Bošnjaci, školovani u islamskom svijetu, pišu književna, vjerska, naucna i filozofska djela. Arapskim se jezikom služe u pisanju vjerskih i naucnih djela, književnost pišu uglavnom perzijskim, nešto manje turskim, dok turski jezik ima znacajnu upotrebu u administrativno-pravnim poslovima. Iako se služe nematernjim jezicima, ti ucenjaci, filozofi i književnici s ponosom isticu vezu sa svojim porijeklom pridodajuci vlastitom imenu i pseudonim, etnonim Mostari, Bosnevi, Bosnali, Saraji, Bošnjak, Prušcak i sl. Uporedo sa ovim tokom, koji ce u poetsko-duhovnom i civilizacijskom smislu obogatiti bosanskohercegovacki prostor, traje i neraskidivi i neizostavni dio vlastie bosanske tradicije na maternjem bosanskom jeziku, što ce ostaviti posebnog traga u usmenom stvaralaštvu - najljepšem i najuspjelijem na srednjojužnoslovenskom tlu, u suptilnoj izražajnosti sevdalinke i bošnjacke balade. Još je jedna bošnjacka specificnost: alhamijado literatura - simbiozni kulturni produkt na bosanskom jeziku pisan arebicom, fonetskim potrebama prilagodenog arapskog pisma. S obzirom na to da je bosancica postepeno potisnuta, reformiranom arebicom služilo se kao zvanicnim pismom u vjerskim islamskim školama od 1868. do 1913. godine, kada je zamijenjena cirilicom, odnosni latinicom. Nestajanje i povlacenje turske prevlasti sa Balkana i utjecaj evropskih nacionalnih strujanja ostavili su traga na kulturno-nacionalni identitet Bošnjaka i specifican status zemlje Bosne. U procese jezicke standardizacije i razvoja pravopisne norme Bosna i Hercegovina ukljucila se ravnopravno sa Srbijom i Hrvatskom, prihvatajuci Vukov novoštokavski model standardnog jezika bez posebnog otpora buduci da je bio blizak maticnom idiomu kojim se govorilo u Bosni i Hercegovini i na kojem je postojala vlastita književna tradicija visokih umjetnickih dometa: epigrafika, franjevacka književnost, alhamijado tradicija, epistolarna krajišnicka pisma, dok je posebno mjesto i znacaj pripao usmenoj književnosti, koja je odigrala i najznacajniju ulogu u procesu standardizacije jezika na srednjojužnoslavenskom idiomu putem novoštokavske folklorne koine. U Bosni je zato lahko prihvacen i fonetski pravopis, jer je i on dio tradicije, prema kojem su štampani prvi listovi i knjige Vilajetske štamparije u Sarajevu (1866.). Tako ce se izvjesno vrijeme, za austrougarske vladavine, u godinama preorijentacije i evropeizacije u svim segmentima društva, promovirati i ozvaniciti ime bosanskog jezika, sistemski raditi na standardizaciji, ciji ce rezultat biti i udžbenik Gramatika bosanskog jezika (1890.), cime ce se cuvati vlastito jezicko naslijede. Medutim, tom procesu nisu išle na ruku nacionalno-politicke prilike, nacionalizacija bosanskih katolika, Hrvata i bosanskih pravoslavaca, Srba, te cvršce kulturne veze sa Zagrebom i Beogradom, narocito s pocetka XX stoljeca, pa do njegovih 60-tih godina, kada je na sceni bila izražena, a poslije Prvog svjetskog rata, i politicki realizirana ideja o jugoslovenskom zajedništvu, što ce ozvaniciti prestanak postojanja i definitivno dokinuti status bosanskog jezika. Uspostavljena vladavina Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca potpuno marginalizira, u društveno-politickom smislu, Bosnu i Hercegovinu, pa su tu sudbinu podijelili i jezik i ukupna bosanskohercegovacka kultura, da bi tek poslije 1945. godine ova zemlja dobila status državnosti kao federalna jedinica savezne države ravnopravnih naroda, ali sa neriješenim nacionalnim pitanjem bosanskih muslimana. Status srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog nije se mijenjao u novoj državi, ali su Novosadskim dogovorom (1954.) ucvršcena dva lingvisticka centra - Beograd i Zagreb. Kako svijest o maternjem, bosanskom jeziku nikad nije bila izbrisana, baš kao što nije bila narušena svijest o vlastitoj duhovnoj i nacionalnoj samobitnosti muslimana, a što ce biti snažno objelodanjeno u pravom jezicko-kulturološkom potresu koji se desio 1966. godine pojavom romana Meše Selimovica Derviš i smrt, nazvanim prvim muslimanskim romanom, te izlaskom stihozbirke Mehmedalije Maka Dizdara Kameni spavac, pojavit ce se djela koja su svojom slojevitošcu, kompleksnošcu i polidimenzionalnošcu svih umjetnickih manifestacija izbila u najviši vrh jugoslavenske književnosti. Punim uspjehom ovih i drugih tada objavljenih djela definitivno je afirmirana posebnost i bogatstvo književno-jezickog izraza urbanog jezika vijekovima njegovanog u bosanskoj muslimanskoj caršiji, kojem je i Vuk Stefanovic Karadžic odavao priznanje, i u kojoj su nastali sevdalinka i balada - biseri usmene književnosti suptilnog lirskog izraza, baštinjeni iz poetske tradicije epigrafike i misticne ezoterike naše poezije na orijentalnim jezicima, te diplomatsko-epistolarne književnosti i narodne epike. Osobenost savremene bošnjacke književnosti i njena romana jeste lirski stil, a njena sadržajna gustoca crpi svoju mnogoznacnost u intertekstualnim vezama sa bogatom jezicko-književnom baštinom. Pojava prestižnih književnih djela s pravom su pokrenula i druga pitanja, pa Muhamed Filipovic piše filozofski esej Bosanski duh u književnosti - šta je to?, a Midhat Begic, evidentirajuci problem i elaborirajuci položaj muslimanskog pisca, objavljuje tekst Muslimanski pisci na raskršcu, dok književnik Alija Isakovic objavljuje antologiju stare muslimanske književnosti Biserje. Svi ovi potresni procesi preklapaju se sa konacnim dobijanjem prava na status naroda pod nacionalnim imenom Musliman. Otada ce se otvoreno poceti govorit o vlastitom muslimanskom književnom naslijedu i specificnom bosanskohercegovackom književnom izrazu. S obzirom na to da se od 70-tih godina XX st. pocinje dovoditi u pitanje zajednicki naziv za jezik Srba, Hrvata, Muslimana i Crnogoraca - srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik, osporavan s hrvatske strane, lingvisti u Bosni i Hercegovini blizu su stava o prihvatanju postojanja ne dviju vec cetiriju varijanata jednog jezika srednjojužnoslovenskog idioma koje su se razvijale u razlicitim sociokulturnim sredinama. Oko jezickih razmirica u Bosni i Hercegovini tih godina vodi se pomirljiva književnojezicka politika na principima slobode izražavanja i tolerancije varijantnih razlika. Diskusije oko naziva bosanski jezik još se uvijek nisu smirile. Tu cinjenicu teško prihvataju i srpska i hrvatska lingvisticka javnost, uveliko opterecena politickom, odnosno nacionalistickom prismotrom. Naziv bosanski jezik u historijskim dokumentima kontinuirano je potvrdivan od srednjevjekovlja, baš kao što nacionalno ime Bošnjak pratimo od najstarijih vremena, a iza tih naziva stoji sasvim konkretan narod sa svojim jezikom, historijom, kulturnim naslijedem i duhovnim svojstvima koji mu obezbjeduju vlastitu samobitnost. Devedesetih godina, s jacanjem prodemokratski orijentiranih politickih akcija, napokon ce se, poput ponornice, moci definitivno razviti moderna bošnjacka nacija i s njom njezin jezik - bosanski, koji se danas razvija kao samostalan standard, obogacen odredenim normativnim prirucnicima - pravopisom, gramatikom, a u toku je i izrada njegova rjecnika. Autor: Prof. Dr . Elbisa Ustamujic - Rektor Univerziteta u Mostaru SPISAK KORIŠTENE LITERATURE
« NAZAD |
